....................................................................................

.............................................................................

ponedjeljak, 20. prosinca 2010.

Moskva

Iako nisam nešto posebno lud za Rusijom i tekovinama njihove pomalo mongoloidne kulture, osam godina mi silom-ali-uzalud nametane / kroz učenje jezika /, bio sam nekako perverzno uzbuđen zbog odlaska u Moskvu. Da li je to demistifikacija babaroge - Sovjetskog saveza - kojeg sam se iracionalno bojao kao mali, ili jednostavna potreba da se vidi jedna od tih nekoliko najvećih svetskih metropola?

Moskva je grad od oko 11 miliona stanovnika, star skoro milenijum. Formirali su ga Vikinzi - Ruteni na čelu sa Rjurikom, koji su osnovali i državu Rus, preuzeli ga Sloveni, drndali Mongoli, a sve se to 3-u-1 vidi kada se prošetate njenim istorijskim jezgrom. Ljudi izgledaju sivo - čak ne ni svetlo plavo - sivo, pomalo su kosooki, pomalo nordijski, a ipak tako slovenski. Nekako su im i zgrade takve - ogromne i gorostasne, očigledno pravljene da imresioniraju, provejava tu neka istočnoevropska Skandinavija, ako smem tako da se izrazim, a završni glanc daju azijatske boje i ornamenti. Govorim o istorijskom delu Moskve. Crveni trg je preogroman, u-ža-sno mi je bilo hladno, prolazim pored dve debele rumene Ruskinje u žutim kabanicama, koje megafonom najavljuju turističku turu - Žnjah,žnja,žnja,našdil! - ozbiljno naglašavajući svaki slog, a svako ko je nekada gledao ruske filmove za decu zna kako to zvuči. Pokušavam da od policajca koji čuva Lenjinov mauzolej dobijem info o radnom vremenu i ceni karte, engleski ne govori naravno, ja ruski jedva i razumem, al skapirah da Drug hoće neki dinar ispod žita. Nastavljam ka crkvi Sv. Vasilija, koja na TVu deluje ogromno, a u stvari je mala, ali je za mene uvek bila šareni cup-cake, i uvek sam se pitao kako je tako originalno lepa? Najezda Mongola?
Unutra ima puno malih prostora, ali ne postoji jedan veliki kongregacioni prostor, što me je malo iznenadilo. Osim oltara i nekoliko ikona, fresaka koliko se sećam i nema, ali su zidovi zauzvrat ukrašeni floralno-geometrijskim elementima, baš kao u islamskom svetu i u Aziji. Pogled na Crveni trg s prozora ove crkve je prekrasan. Užasno je hladno i odlučujemo da odemo u susednu zgradu koja je pretvorena u mall. Iz nekog razloga su muzeji zatvoreni. Sledeći put. Šetamo se ulicama grada, i niko ne može da me ubedi da se ova zemlja suštinski pomakla iz komunizma. Apsolutno me ne zanimaju noćni klubovi, ruske kurve, automobili i prodavnice za tajkune kada grad odiše čeličnom Istočnom Evropom, sivilom u pogledima i vrhunskom neljubaznošću osoblja. Nekako sam i znao za taj nepromenljivi svetski poredak. Žice od struje su svuda po stropovima ulica. Svetla na stanicama metroa onako slaba i žuta, ljudi koji te u žurbi zakače ti psuju mater na ruskom, a mi onako obojeni probijamo put do metroa i smejemo se. Ja kupujem kartu za sve jer jedini natucam ruski, i pitam se - Kako se ne-slovenski stranac može snaći u ovom gradu? Majko moja...

















subota, 9. listopada 2010.

Birmingham

Hotel je u centru, mogao sam lako da dođem do grada, ali sam bio preumoran i prespavao veče, noć i jutro. Sutradan ujutru se spuštam na doručak sa crew-om, svi idu u neki glupi shopping u Primark, ne razumem taj koncept shop until you drop : kada to prestaje potreba da se u svakom gradu ode u mall, odakle ljudima nove ideje za kupovinu, odakle im i još prostora u stanu, u čemu je onda smisao života i posla u jednom takvom bezveznom gradu kao što je Dubai ako ne u tome da se obiđe svet? Dan prelep, sunčan, svež, nebo nisko, grad zaista vredan obilaska.

Birmingham je drugi po veličini u UK, ima neki industrial šmek, crvena cigla se ogleda u staklenoj zgradi koja se presijava na suncu severnog neba, ljudi sede na platou i travi upijajući sunce, sve deluje nekako zbrda-zdola. Za jedan britanski grad, iznenađujuće je mnogo baroka i klasicizma, utisak da sam u Minhenu a ne negde na Severu. Dekoracija i Rimsko carstvo. Šetam po gradu nasumično i puštam ulice da me vode namigujući mi novim zanimljivostima iza svakog ćoška. Duva vetar, i taako.













ponedjeljak, 20. rujna 2010.

Guangzhou

Prvi put sam čuo za ovaj grad kad sam na trening koledžu morao da zapamtim imena svih gradova u koje letimo. On je zapravo mnogo bitniji za Kinu nego što se čini, ima desetak miliona stanovnika i jako je razvijen. Nalazi se na jugu zemlje, blizu Hong Konga i mora.

Vozimo se do hotela, i razmišljam kako je meni ovo kao Mars, ogromno, zbrda-zdola, svetla i čardaci, kinesko pismo na reklamama, potpuno out of my comfort zone. Uveče smo izašli u lokalni klub, hvala bogu pa je bila kulturna ekipica na letu, i Bugarka Galina s kojom sam sutradan otišao u šetnju. Hm, čisto je, moderno, liči na nešto. Grad mislim. Vreme je bilo pred oluju. Prvo smo seli na klopu, gde nije bilo šanse da komuniciramo s kelnericama, Ivane nisi u Evropi. Pošto smo videli koliki je red za karte u metrou, seli smo na tadžu i krenuli ka nekoj bitnoj zgradi, kući vladara, a sad muzeju. Vozačica taksija ima rukavice i dele nas rešetke. Tamo je zeleno i sveže, a kišica polako počinje da se pretvara u pljusak. Ulazim u prodavnicu da kupim magnet, i zezam se s prodavačicom, igram se rečima, ona se smeje jer nije navikla. Pljusak se pretvara u monsun, ali mi više ne možemo da stojimo pod nastrešnicom ovog muzeja, i pretrčavamo ka izlazu iz tog kompleksa, al kiša se, neverovatno, još pojačava i pojačava, i počinjem da se smejem jer postaje besmisleno. Stajemo kao ispod ogromnog drveta, gde sede bakice sa šeširima, koje su bile mnogo slatke i idilične i fotogenične, ali i stidljive za slikanje, pa su stalno sklanjale lica šeširima i smejale se. Stojimo Galina i ja tik uz drvo i razmišljamo da, pošto smo ionako već mokri, lagano prošetamo do glavne kapije i uzmemo taksi. Ulazimo u taksi premokri i užasno je smešno, ali ja tada shvatam da sam potpuno bezobzirno spakovao samo jedan šorc i jednu majicu, jer me je bolelo dupe da se sređujem za Aziju, ali nisam uzeo u obzir kišu. Galina kaže da treba da odemo još do malla gde se prodaje koža i fake brendovi, ali kako kad smo mokri, a ako odem u hotel i skinem sve sa sebe, jedino mogu pod tuš i direktno u krevet. Idemo odmah, šta nas bole uši! Super mesto, svašta ima, prosto mi žao što mi ne treba ženska tašna. Nalazim super novčanik. Nikada mi nije bilo jasno zašto kad pitaš prodavca na Istoku koliko nešto košta, on ti ne kaže cenu odmah, nego prvo nešto tipka po digitronu, i to vrlo vrlo posvećeno, i onda ti posle minut kaže cenu. Koji bre moj kuckaš, just tell me bree! Ja kažem Super, uzimam, a ona, E ne može, ovaj je samo kao uzorak. Ja kažem Uzorak za šta? Za Prodaju? Pa evo, super, ja ga kupujem, nije li to divno? Nije li uzorak ispunio svoju svrhu? Ona - zbunjena, zbunjena... suviše logike za njen poslušnički azijski mozak. Bubašvabica zove menađera da mu izloži problem, Galina se smeje, ne veruje žena, ja hoću svojh novčanik, jer mi se nijedan nije tako dopao, poslednji sam uzeo od tate, a pre toga mi je tetka iz Zagreba još '97. poklonila jedan. Mislim da li ova štakorčica od prodavačice uzima to u obzir? Menađer kaže Da, i ja konačno dobijam svoj lepi novčanik od 5 eura. Pogledajmo slike:













subota, 4. rujna 2010.

München

Glavni grad je Bavarske, a Nemci ga zovu najsevernijim italijanskim gradom. Posle Hamburga i Berlina je treći najveći grad u Nemačkoj. Centar grada je Marienplatz. Oseća se jug, Mediteran i blizina Austrije i Jugoslavije. Potpuni je antipod Hamburgu, a opet na isti se način oseća snaga Reicha, nemačka čistina i jasnost, sa primesama dekorativnosti Mediterana. Nemački ovde zvuči potpuno smešno, kao vojvođansko otezanje s vojvođanskim Š. Predivan grad pun parkova, perivoja, zelenila i palata. Tu i tamo izvire namera Rimsko-Nemačkog carstva da fascinira. Šetam i uživam, uživam, uživam..