....................................................................................

.............................................................................

ponedjeljak, 17. svibnja 2010.

Entebbe

Entebbe je glavni grad Ugande kolko se meni čini, i to je bivša engleska kolonija, što se vidi iz aviona. Sve je mnogo čistije nego u Angoli, nisam sad nažalost napravio neke slike ulica, ali nije toliko jadno. Vožnja od aerodroma je duga, i usput je jako lepo i zeleno, lepe šume i jezero, jako crvena zemlja i neke kućice s ulice iz kojih se prodaje sve i svašta, al sve je puno kolorita. Vozač pušta muziku kraja '80. i ranih '90. neki blue eyed soul, taman da me odobrovolji pošto sam za ovaj let izvučen iz kreveta sa noćnog stand-byja, a toliko sam bio ubeđen da će mi dati neki kratki let, ili day off, da se nisam ni spakovao. Zamisli šoka kad te duty officor zove u 4 ujutru i kaže - Hej trebaš mi za Entebbe let, a ja odma trčim na net da vidim šta je to i dal da pakujem kofer. U hotelu sam uživao u spavanju s svežim zrakom i otvorenim prozorom...što je u Dubaiju nemoguće na tolikoj visini. Nema tu više šta puno da se kaže, evo par slikica:










utorak, 11. svibnja 2010.

Kuala Lumpur

Ovo mesto je glavni grad Malezije. Prvi utisak je užasno velika vlažnost vazduha, visoka temperatura i oblačno vreme. Vožnja od aerodroma do hotela je bila duga, pa sam iskoristio vreme da spavam, da bih mogao odmah po dolasku u grad da šetam okolo. Ruskinja Svetlana iz Uzbekistana je predložila da odemo u ulicu sa salonima za masažu. Ja se istuširao, i kao sve je ok, nisam umoran, al sam užasno izgubljen, odjednom neko nabujalo rastinje i zgrade i zgusnute ulice. Uzeli smo metro do centra, inače nam je hotel kod ona dva poznata tornja, do skora najveće zgrade na svetu. U toj ulici s masažama sve neke akupunkture, refleksologije, sveće i svašta, svi sede ispred salona i vabe te da uđeš baš kod njih. Meni je pola toga bilo gadno, al smo na kraju uspeli ipak da nađemo neki pristojni salon, i baš mi je trebalo to opuštanje. Posle toga večerica u azijskom restoranu, razgovor sa Svetlanom i Mohammadom iz Tunisa o Dubaiju. Sukob civilizacija... Ovde je sve šareno i nabujalo, nebo je ko neki krov, sve je zbrda zdola, neki ljudi koji izgledaju ko Kinezi, al vidiš da su muslimani. Jako pomešano stanovništvo, a jezik pun arapskih reči. Nikad ne bih mogao ovde da živim - to mi je glavni utisak. Al opet, sve je nekako čisto i novo, zgrade napravljene da impresioniraju, mada teško mene koji živim u Dubaiju. Ima malo i Australije ovde, novac im je preslikan aussie dolar. Drugi dan sam otišao u šoping, ogromni mall, podseća na neki bazar kod nas, što mene naravno iritira, gomila ljudi vrvi tu negde, shvatam u jednom trenutku da sam jedini belac. Ali nalazim super jeftine stvari. Ima ovde i Filipinaca, mislim da je ovo jedan veliki melting pot. U mallu srećem neke svoje stjuardese koje su uradile pirsinge pa ih boli. Da, to je inače glavna fora ovde kod Emirates crew-a – kao, šišam se u Južnoj Africi, tetoviram se na Tajlandu, pedikir i manikir ću sledeće nedelje u Maleziji, a masažu u Singapuru. Elem, vratili smo se metroom do hotela zajedno, i skapirao sam da sam toliko umoran da ću posle saune odmah u krevet narednih 10 sati pre leta.